Prije nešto više od četiri mjeseca nije mi padalo na pamet da ću pisati veliku priču o dijabetesu u kojoj ću najaviti pokretanje novog bloga posvećenog dijabetičarima kojeg smo nazvali Dianovo – mjesto novih znanja o dijabetesu. Blog će biti mjesto gdje će nešto za sebe moći naći i dijabetičari s tipom 1 i tipom 2 šećerne bolesti. Isto tako, nisam ni sanjao da ću pred kraj godine smišljati nove akcije sa super ekipom u Zagrebačkom dijabetičkom društvu.
Ne želim se gurati u centar priče. Vjerujem da svi problemi i dileme hrvatskih dijabetičara moraju dobivati puno veći medijski prostor već samo zbog toga što ih je više od 400.000. Još sam čvršće uvjeren da heroina nove medijske pažnje mora biti znanost koja sve više zna o tome kako preokrenuti tijek dijabetesa, bolesti koja može prouzročiti niz teških komplikacija, napraviti od dijabetičara invalida ili ga čak ubiti u vrlo kratkom roku. No, moram priznati da imam zanimljivo osobno iskustvo: uz pomoć znanosti i nutricionizma ponovno sam neovisan o inzulinskim injekcijama. Dijabetičar sam tipa 2 petnaest godina. Šest godina bio sam na popriličnim količinama inzulina. Prvenstveno uz pomoć prehrane i treninga uspio sam napraviti preokret, iako nisam vjerovao da je to moguće. To me uvjerilo da naša nakladnička kuća mora pokrenuti blog za dijabetičare, Dianovo. I to ne da bismo budili lažne nade. Organizam mnogih dijabetičara već je doživio tolike promjene da život bez lijekova i(ili) inzulina nije zdrava opcija. Blog Dianovo bit će prvi protiv lažnih proroka i nadriliječnika koji pokušavaju odvesti dijabetičare na stranputice tzv. alternativne medicine, često s teškim, pa i tragičnim posljedicama. Uređivačka politika Dianovo bloga bit će usko vezana uz temeljne etičke principe suvremene medicine. Dianovo će biti najbolji prijatelj dijabetičarima, tražit će saveznike u doktorima i znanstvenicima. Njegov glavni interes bit će dizanje kvalitete života i prava oboljelih od dijabetesa.
Danas nam napredna molekularna biologija koju primjenjujemo u suvremenoj medicini i nutricionizmu može pomoći da dijabetes tipa 2 stavimo puno lakše pod potpunu kontrolu nego što se to mislilo prije samo 10-15 godina. Štoviše, danas je puno jasnije da je potpuni preokret kad je riječ o dijabetesu sasvim moguć scenarij.
Nula tolerancije za lažne gurue
Imam nultu razinu tolerancije prema lažnim guruima koji zloupotrebljavaju slabe i bolesne buđenjem lažnih nada, pa neću koristiti termin “izlječenje dijabetesa”, ali treba reći kako su brojna relevantna istraživanja pokazala da je preokret kad je riječ o dijabetesu sasvim moguć. Pogotovo u ranoj fazi razvoja bolesti. Vrlo velik broj dijabetičara tipa 2 kroz nove nutricionističke koncepte te promjenu načina života vratio je ili u ovom trenutku pomalo vraća zdravi način života. Mnogi više nemaju indikacije dijabetesa, ali ih se većinom medicinski i dalje tretira kao dijabetičare jer se moraju pridržavati nove prehrane i drugih zdravih navika kako im se ne bi vratila ovisnost o lijekovima. Nisam našao signifikantan broj znanstveno obrađenih slučajeva u kojem su pojedinci toliko dobro preokrenuli dijabetes da s lakoćom prođu jednostavni test tolerancije na glukozu. Ne vjerujem u jako velik broj onih koji nakon dijagnoze dijabetesa pa preokreta mogu pojesti 100 grama ugljikohidrata a da im glukoza u krvi dva sata nakon toga ne prijeđe granicu kad se osoba klasificira kao dijabetičar. Pogotovo se to ne odnosi na one s “dijabetičkim stažem” duljim od pet godina kojem vjerojatno treba pribrojiti 10-15 godina razvoja tipa 2 prije dijagnoze. No, to ne znači da osoba koja je uspješno preokrenula dijabetes nije zdrava, čak je vrlo vjerojatno da je nakon preokreta puno zdravija nego što su prosječno zdravi pripadnici njene generacije.
Neću tvrditi da postoji ogroman broj dijabetičara tipa 2 koji su bez razloga na lijekovima ili inzulinu. To bi bilo zastrašujuće neodgovorno. Pobornik sam suvremenih medicinskih rješenja, bez obzira na višedesetljetna lutanja zdravstvenih sustava u labirintima dijabetesa. Mnogima je inzulin potreban ne samo zbog stadija bolesti, nego zato što im njihov posao ne pruža prilike da promijene način života.
Uostalom, svi mi podcjenjujemo moć navika. Pročitajte knjigu “The Power of Habbit” Charlesa Duhigga o tome koliko su navike moćne. Ako čovjek koji je zbog oštećenja dijela mozga izgubio sjećanja na članove svoje obitelji može prošetati kvartom zahvaljujući navikama, onda je jasno koliko su snažne i koliko nam štete mogu nanijeti loše navike koje smo, nažalost, stekli sjedilačkim načinom života i supermarket prehranom. Industrija nezdravih namirnica uz malu pomoć bihevioralne psihologije kroz reklame može potaknuti naše navike i stečene ovisnosti pa postajemo jadni robovi navika. No, nije zbog toga bitna knjiga Charlesa Duhigga. To ste, vjerujem, i sami znali. Najintrigantniji su dijelovi knjige u kojima Duhigg objašnjava kako se loše navike mogu zamijeniti dobrima. Ide to lakše nego što mnogi misle, pa i nego što sam osobno mislio. Meni se preokret dogodio slučajno. Više sreće nego pameti, iako sam se u jednom trenutku upustio u strastvenu potragu za novim znanjima.
Ovoga ljeta sjedio sam puno na terasi obiteljske kuće, pio pivo i doslovce umirao od dosade. Promijenio mi se opis posla, pa me je na godišnjem nakon dugo vremena umaralo besposličarenje. Bilo mi je toliko dosadno da mi je čak i hladno pivo počelo dosađivati u vrućem sumraku pogleda na Pelješac. Dijabetes me uopće nije zabrinjavao iako sam se krkao velikim dozama inzulina, a zdravlje mi se pogoršavalo. Iz čistog očaja izazvanog dosadom počeo sam na Amazonu kupovati nove knjige o dijabetesu i nabavljati istraživanja. Isprva mi je bilo pomalo zanimljivo kako su napokon prestali tretirati razinu glukoze u krvi kao centralno pitanje dijabetesa te su je smjestili tamo gdje treba biti – među simptome. Počeo sam učiti o zamašćenosti skeletnih mišića, jetre i gušterače kod dijabetičara kao jednom od glavnih uzroka zatvorenih krugova dijabetesa iz kojih je nemoguće izaći bez značajne promjene. Potencijalna toksičnost inzulina, posljedice hiperinzulizacije, znanstvene priče, kako sve dolazi do rasta neosjetljivosti stanica na inzulin… za mene su bili novi svijet informacija. Petnaest godina mislio sam da puno znam o dijabetesu, a iznenada sam se našao u situaciji da uz smanjeni broj piva na terasi zapisujem kratice iz znanstvenih istraživanja i pokušavam naučiti osnove molekularne biologije. Supruga je mislila da je nešto ozbiljno pošlo po zlu. Počeo sam nakon površnog ulaska u svijet znanosti tražiti specifične knjige s nutricionističkim planovima koje će se poklopiti s onim što sam pročitao u najnovijim znanstvenim istraživanjima. Imao sam, ponavljam, više sreće nego pameti. Još dok sam samo napola razumio što se događalo s mojim tijelom dok sam postajao dijabetičar, odabrao sam dijetu u kojoj pivo nije bilo izričito zabranjeno. Druge su mi izgledale prezahtjevne, a jednu neuspješnu fazu asketizma već sam prošao prije više od deset godina. I zašto bih se inkomodirao na godišnjem odmoru? Nakon nešto više od tjedan dana na novoj dijeti koju sam kombinirao uz redovite treninge udarila me snažna i vrlo neuobičajena hipoglikemija. U sekundi sam shvatio kako je moje tijelo počelo reagirati. Više mi nije brzo bio potreban inzulin koji sam si davao u jako velikim količinama prije svakog obroka. Promjene koje su uslijedile su me probudile. Počeo sam vjerovati u mogućnost preokreta. Do tada sam u istraživanjima tražio ubijanje dosade. Knjige su mi se čak činile nekako jeftinima, a preokreti koje su opisivale prelagani, sumnjivi. Kad sam nakon nekog vremena inzulin sveo na pola, pa na trećinu onoga koliko sam koristio 5-6 godina (a sve uz savršene glikemije), postao sam odlučniji. Rigoroznije sam se pridržavao dijete, još sam više vježbao. Samo tri mjeseca od početka slučajnog osobnog eksperimenta prestao sam biti ovisan o inzulinu. Drastično sam smanjio i količine lijeka koji sam do tada redovito koristio. Bio sam uhvaćen u pozitivnu psihološku spiralu promjene navika.
Neću lagati. Uopće nije bilo lako. Imao sam dileme i trileme. Pucao sam iz svih oružja po dijabetesu, a on je nepredvidivo uzvraćao. Radio sam greške i ubrzano učio. Praktično sam non-stop mjerio šećer. Sve češće sam tražio i potvrde teorija i ublažavanje sumnji u bogatstvu besplatnog znanja dostupnog na internetu, a sve rjeđe sam pio pivo. Bio sam nesiguran. Iako sam obavio kompletan pregled s nalazima krvi i mokraće i začudo dobrim nalazima, i dalje sam bio nesiguran. Čak sam se pitao jesam li pretjerao: hoću li imati posljedice, je li bolje biti deblji i imati više c-peptide kao indikator razine inzulina? Smršaviš 15 kilograma i osjećaš se super, a svatko tko te sretne, zgrozi se pa pita: je li sve u redu?
Dugo mi je trebalo da shvatim kako sam uspio: preokrenuo sam dijabetes. Da. Čak sam se čudio zašto se neki endokrinolozi koje sam pitao za savjet nisu previše čudili mom postignuću iako sam si neko vrijeme umišljao da sam napravio čudo. Danas je uz nadzor osobnog liječnika, endokrinologa i nutricionista preokret dijabetesa očekivan ishod.
Uspio sam doći do HbA1c 5,3 mmol/l, što nemaju mnogi moji vršnjaci koji misle da su potpuno zdravi, kroz više dijeta.
Lutao sam. Išao sam od dijete s ekstremno malim udjelom masnoća do dijete bazirane na izrazito visokom udjelu masti u ukupnom kalorijskom unosu. Nisam nikada bio isključiv, ali ovo iskustvo s preokretom dijabetesa još me jednom naučilo da isključivost ne donosi ništa dobroga.
Bez isključivosti
Danas sam uvjeren da postoji više dobrih, ali različitih puteva za preokret dijabetesa. Vjerujem da postoje zajednički principi preokreta, ali mi se istodobno čini da svatko uz pomoć liječnika i nutricionista mora birati svoj put. Ako je to put lijekova ili inzulina, to je možda medicinska nužnost, možda osoba nema drugog praktičnog izbora.
Više je istraživanja koja dokazuju specifičnost dijabetesa ovisno o genotipu i osobnom mikrobiomu. Možda ni put preokreta uopće ne može biti identičan nego svatko mora uz malo sreće i puno znanja provesti svoje osobno fino podešavanje, baš kao kad pokušavate namjestiti stanicu na starom radiju. Ne umišljam da imam odgovore, još ih nema ni znanost, bez obzira na svu fascinantnost njezinih dosega.
U jedno sam siguran: dijabetičkoj populaciji treba ispričati priču o tome da je preokret dijabetesa moguć. Nije bitno kako ćete doći do preokreta, bitan je preokret. Hrvatska web-stranica koja će djelovati prosvjetiteljski po pitanju dijabetesa apsolutno je nužna. Malobrojni hrvatski endokrinolozi uz tanašno javno financiranje više se ne mogu sami boriti protiv najtežeg problema hrvatskog zdravstvenog sustava – dijabetesa. Informiranje koje će pružati Dianovo kroz nova znanja o dijabetesu bit će najveći saveznik doktorima, ali i državi koja prevencijom mora zaustaviti eksplozivni rast troškova liječenja dijabetičara.
Iako sam prvotno bio u opasnosti da jednostavno odmah ukratko prepričam svoja iskustva s preokretom, naučio sam da je dijabetes toliko složena bolest da ću u svakoj varijanti svoje osobne priče značajnom dijelu dijabetičara, s obzirom na različite karakteristike i stadij njihova dijabetesa, ponuditi samo jedan dio istine. Što ako za neke moje iskustvo bude kontraproduktivno? Shvatio sam tako da se i ja osobno i blog Dianovo trebamo držati objektivnog novinarstva i davno naučenog principa novinarske neutralnosti. Dijabetičarima ćemo ponuditi pregled različitih opcija za preokret dijabetesa i svaku mogućnost, koliko je to moguće bolje, argumentirati istraživanjima. Posebno ćemo se truditi na području malih, praktičnih uvida potkrijepljenih znanošću.
Postoji jedan ozbiljan problem: istraživanjima na miševima se danas dokazalo puno, ali teško je povjerovati koliko je malo istraživanja koja su dugo pratila veliki broj ispitanika u primjeni specifičnih nutricionističkih planova. Nešto znamo, ali čovječanstvo možda čak još nije ni postavilo prava pitanja. Raspolažemo boljim saznanjima kad su u pitanju lijekovi zbog zakonskih obveza koje nameću dugotrajna klinička ispitivanja, pa opet imamo vrlo raširene lijekove za koje se ne razumije kako točno funkcioniraju.
Nemamo, recimo, kad je nutricionistika u pitanju, znanje skupljeno na velikom broju ispitanika (tijekom nekoliko godina) koji provode dijetu s visokim udjelom masti, a tijelo im je u kontinuiranom stanju tzv. ketoze. Isto vrijedi za sustavno dugotrajno praćenje velikih skupina s dijetom baziranom na ekstremno malo masnoća.
S obzirom na to da je konzumiranje velike količine ugljikohidrata zapravo suvremeni način života, jasno je zašto gledamo veliku svjetsku epidemiju dijabetesa. Eksperiment dijete s visokim udjelom ugljikohidrata i šećera čovječanstvu se dogodio spontano, a ogromni broj ispitanika završio je u bolnicama i grobovima. Postali su dijabetičari, neki su samo predebeli, treći imaju krvožilnu zdravstvenu dramu. Kinezi do prije 30 godina nisu poznavali dijabetes kao raširenu bolest. Danas im je 11,5 posto populacije “zaražene” dijabetesom, imaju veći udio dijabetičarske populacije nego Sjedinjene Države, gdje je stanje katastrofalno. Sve se to dogodilo otkako su počeli konzumirati više šećera i ugljikohidrata.
U Americi od dijabetesa tipa 2, koji se nekad nazivao staračkim, sve češće oblijevaju djeca. Strašno. I mi u Hrvatskoj počinjemo bilježiti takve slučajeve.
Ja sam naučio lekciju: ne treba se bahatiti pred dijabetesom. On je vrlo lukav i podmukao protivnik. Čudim se hrabrosti istraživača i autora pametnih knjiga koji su se pretvorili u najgorljivije odvjetnike svojih teza, pa često ratuju protiv onih “drugih” kao da se radi o alijenima koji žele pokoriti ljudsku vrstu, a ne o drugim znanstvenicima ili liječnicima koji također žele pomoći dijabetičarima.
Pročitao sam desetke knjiga o dijabetesu i gotovo se sve svode na zagovaranje svoje ideje i svoje “istine” te povremeno kritiziranje tuđih “zabluda”. Svijetom hoda neviđen broj nevjerojatno inteligentnih i fenomenalno obrazovanih znanstvenika, a njihov neprijatelj, dijabetes, taj je koji napreduje. Globalna situacija jako nalikuje sastancima domaćih poduzetnika na kojima sam se ponekad pitao kako je moguće da na njima sjedi više od deset ljudi koji svi redom misle da su najpametniji u zemlji, a djeca u vrtiću donijela bi konstruktivnije akcijske planove.
Pucamo na dijabetes iz svih oružja, a izgleda da je konsenzus o najboljoj prehrani za dijabetičare nemoguć jer nemamo adekvatnu znanstvenu empiriju kao podlogu. Najveće svjetske dijabetičarske asocijacije pod naslovom “Konsenzus” zapravo samo izvješćuju o vrlo različitim nutricionističkim konceptima i njihovim dokazanim učincima na relativno malim skupinama ispitanika. Konsenzusa, tek sam naknadno shvatio, možda i ne mora biti ako ima više puteva za preokret. Neki je put možda duži, drugi kraći, neki je stranputica… Ali, bože dragi, netko više voli do Splita starom cestom, netko autocestom. Netko iz Splita do Zagreba ide autocestom, a vraća se starom. U medicini je, podsjetio bih, pravo izbora jedan od četiri ključna etička principa. Ako to vrijedi za lijekove, zašto to odbaciti u nutricionistici? Pogotovo je osjetljivo pitanje koliko radikalan treba biti nutricionistički zaokret za preokret dijabetesa.
Danas su kao preporuke dijabetičarima u igri vrlo raznovrsne dijete. Dijeta s malo masnoća, dijeta s jako malo masnoća (do 10 posto kalorijskog unosa), dijeta s malo ugljikohidrata, dijeta s jako malo ugljikohidrata, dijete s puno zdravih masnoća i malo ugljikohidrata… Najčešće se prakticira tzv. uravnotežena dijeta, tj. uravnotežena dijeta sa smanjenim kalorijskim unosom koja izaziva značajan energetski deficit i mršavljenje dijabetičara. Nema baš uvijek jasnih granica između pojedinih vrsta dijeta. Ponekad su upitne čvrste definicije pojedinih dijeta. Nisu čak ni čvrsto strukturirani poželjni omjeri pojedinih vrsta makronutrijenata u pojedinim dijetama (masnoće, proteini, ugljikohidrati i voda). Razlike između uravnotežene i tobože neuravnotežene dijete po pitanju vrste makronutrijenata i unutar pojedine vrste makronutrijenata mogu biti vrlo velike, ovisne o, vrlo često, razlikama proizašlim iz tradicije. Kad u priču uvedemo značaj mikronutrijenata (vitamini i minerali) i fitonutrijenata, priča postaje još složenija. Striktne definicije postaju nemoguće. Pogotovo ako zdravorazumski postavite pitanje koliko dugo se pojedina striktna dijeta treba strogo primjenjivati? Ili treba li je povremeno “razbijati” nutricionističkim intervencijama neke druge dijete?
Otvara se, nadalje, pitanje interakcije pojedinih dijeta s lijekovima koje koriste dijabetičari. Neki pak koriste kombinacije lijekova koje sasvim sigurno mogu imati vrlo različite nuspojave ako dolaze uz različitu strukturu makronutrijenata u prehrani.
Ako pak pogledamo što se danas, recimo, piše o vrlo popularnim dijetama poput mediteranske ili paleo dijete, vrlo lako shvatite kako je nedefiniranost vrlo velika, prevelika. Je li granica mediteranske dijete definirana onim što jedu na jugu Francuske ili na Korčuli? Kad je riječ o samoj paleo dijeti, u njezinoj srži je nedefiniranost. Lovci skupljači iz paleolitika dolazili su do bobica ili životinjskog mesa vrlo često po nepredvidljivim obrascima. Može li se u paleo dijeti, koja je mimikrija prehrane iz paleolitika, kreirati mjesečni nutricionistički plan? I treba li se kreirati?
Postoji i vremenska dimenzija nejasnih granica nutricionistike. Njezini dijelovi polako evouliraju, neki prolaze revoluciju. Suvremena nutricionistika križanac je kornjače i geparda. Čitajući istraživanja stara samo 10-15 godina, nakon ulaženja u detalje doznate da su i čips i majoneza ulazili u ozbiljna istraživanja o dijetama preporučljivim za dijabetičare. U Hrvatskoj su vas dijabetolozi prije samo desetak godina hvalili ako ste jeli hrenovke ili margarin, dok se svinjsku mast nemilosrdno progonilo. Misija bloga Dianovo bit će da domaću nutricionistiku malo pogura u razvojnom smjeru geparda, a da pritom ne upadne u neku od zamki nemilosrdnog lovca zvanog dijabetes tip 2. Tešku smo si domaću zadaću zadali.
To što osobno nisam imao uspjeha s uravnoteženom dijetom izrazito sniženog kalorijskog unosa uz puno vježbanja ne znači da to nije jako dobra formula za preokret dijabetesa nekom drugom. Ako sam postizao uspjehe, ali i padove s dijetom koja je dopuštala ekstremno malo masnoća, to ne znači da će netko drugi uspjeti bilo što istim načinom ili se možda neće pridržavati pravila kako sam ih ja provodio. Uostalom, dva individualna načina života ne mogu biti ista. Možda je meni ta dijeta pomogla odmastiti gušteraču, ali netko drugi ima izraženiji problem zamašćene jetre ili pak skeletnih mišića. Možda ja samo mislim da mi je prva dijeta preokreta u ljeto 2019. pomogla odmastiti gušteraču (što je vrlo bitno), dok ozbiljni istraživači poručuju kako je vjerojatnije da masnoće unesene hranom direktno odlaze u masno tkivo. No, oni često previđaju da pričamo o odmašćivanju, ne zamašćivanju. Dileme i trileme. Nebitno. Bitan je, ponavljam, preokret.
Ono što se danas čini pametnim i vrlo logičnim, možda će se za 50 godina činiti tragikomičnim. Francuski liječnik Pierre Piorry (1794-1879) primijetio je da se u mokraći dijabetičara nalazi puno šećera pa je kao terapiju preporučivao dodatno konzumiranje šećera kako bi se nadoknadio gubitak pronađen u mokraći. Savršeno logično, učinci katastrofalni. Dijabetičar, prijatelj liječnika Piorryja, umro je slijedeći njegove savjete.
U tom kontekstu, ne čini li se čudnim da i dalje inzistiramo na “uravnoteženju” dijete ugljikohidratima ako je znanost dokazala da pretjerana količina ugljikohidrata izaziva dijabetes tipa 2?
Pa ipak, u šumi znanstvenih istraživanja na životinjama i ljudima naziru se neki temeljni pristupi tretmanu dijabetičara, kako kad je u pitanju primjena nutricionističkih znanja tako i lijekova, uključujući inzulin. Zadatak bloga Dianovo bit će diseminacija tih znanja i praktičnih savjeta o tim znanjima bez umišljanja o vrhunaravnoj mudrosti.
S obzirom na to da će pisati za oboljele od dijabetesa tipa 1 i tipa 2, Dianovo si neće dopuštati olako zauzimanje stavova i površnost. Neke dobre ideje i namjere lako postanu opasna propaganda. Može se naći brojne primjere pretjerivanja koje može napraviti veliku štetu. Princip je zastrašujući: malo pretjerivanje, velika šteta. Malo si pretjerao u nekoj dijeti, pa dođeš do infarkta.
Svaki detalj je bitan
Zašto ćemo voditi jako opreznu uređivačku politiku?
Evo objašnjenja na primjeru proteina.
Sve vrste makronutrijenata, mikronutrijenata i fitonutrijenata potencijalno su štetne pa čak i toksične ako se s njima jako pretjeruje. Uz neke preduvjete makronutrijenti mogu biti štetni i uz relativno malo pretjerivanje. To je naročito izraženo kod dijabetesa tipa 2.
Kad su u pitanju proteini, zbog površnosti su moguće razne zablude.
Često se govori da proteini mogu biti štetni za bubrege. No, ako dramatično ne pretjerujete s proteinima, oni neće naštetiti bubrezima. Morate limitirati proteine tek ako imate problema s bubrezima, koji zapravo nisu posljedica prevelikog unosa proteina. Tu mnogi vide šansu, ali..
Ponekad se dijabetičari nađu u izazovu da ugljikohidrate i šećere u prehrani nadomjeste unosom većih količina proteina. Ne možete, ako ste dijabetičar, jednostavno zamijeniti ugljikohidrate proteinima jer će vaša jetra od viška proteina proizvoditi šećer koji će vam zbog inzulinske rezistencije rasti u krvi do neprihvatljivih razina. Višak proteina vrlo je često isto kao i unos ugljikohidrata.
Najsmješnije su pak nutricionističke preporuke koje svima određuju limite za unos proteina. Žena od 45 kilograma koja radi u uredu i malo se kreće nema iste potrebe za proteinima kako bi održavala mišićnu masu kao sportaš sa 125 kilograma koji trenira dva puta dnevno. Stotinu grama proteina dnevno sitnoj ženi može biti puno previše (pogotovo ako je dijabetičar tipa 2), a div od 125 kilograma koji je aktivni sportaš (i možda dijabetičar s tipom 1) potrošit će tih 100 grama s lakoćom. U osnovi se preporučuje dnevni unos od 0,8 grama proteina po kilogramu težine, što opet ovisi o načinu života i životnim ciljevima. Ako želite smršavjeti i kontrolirati dijabetes s visokim stupnjem rezistencije, i to bi moglo biti malo previše. Još je 1878. pogrebnik William Banting otkrio da se može jako smršavjeti drastičnim smanjivanjem ugljikohidrata, umjerenim konzumiranjem mesa s puno masnoća. Puno desetljeća poslije Bantinga slavni liječnik Robert Atkins na nagovor nakladnika stavio je veći naglasak na proteine te je pokvario inače odličnu početnu ideju o povećanju udjela masti u prehrani uz smanjivanje ugljikohidrata. Ako ljudima sugerirate proteine više nego što trebate, u pravilu će ih jesti puno više nego što smiju. I tako je pala Atkinsova ideja, a Atkinsova slučajna smrt (poskliznuo se i pao) komentirala se kao posljedica nutricionističkih promašaja.
Dianovo stoga neće biti medij koji će nasjedati na propagandna pakiranja starih ideja. Nedavno sam na jednom prestižnom dijabetičarskom blogu pronašao preporuku za knjigu dva jako nabildana lika koji su preporučivali visokoproteinsku dijetu. Potrošio sam 24 dolara, kupio knjigu te umjesto Kindle izdanja dobio obični pdf nepraktičan za čitanje te shvatio da dva mišićavka zapravo papreno prodaju najobičniju klasičnu dijetu s visokim udjelom zdravih masnoća i umjerenim unosom proteina. Prevara. “Oženili” su me za 24 dolara. No, napravili su nešto jako opasno: kako ljudi baš ne paze na odmjeravanje gramaže, nasjest će na sugestiju prevelikog unosa proteina i ubrzo se naći u novim zdravstvenim problemima. Dijabetes ne možete preokrenuti ogromnim steakovima. Premda moram priznati da sam po tom pitanju veliki grešnik, pogotovo uz veće društvo. Ne propagiram asketizam. Naravno da si tu i tamo morate priuštiti poneki porok. Ako je to malo velik steak, ništa strašno. Ako je stalno veliki steak i ako ste šećeraš, imat ćete zdravstvenih problema.
Dianovo će biti prijatelj i odvjetnik dijabetičara i nećemo lako nasjedati na marketinške trikove, ali i ne tvrdim da smo sveznalice. Ako ne znamo, postavit ćemo pitanja.
Prema zadnjim podacima, u ovom trenutku (kraj 2019. godine) u svijetu od dijabetesa boluje više od 460 milijuna ljudi, a do kraja 2045. godine taj broj premašit će 700 milijuna. Osobno mislim da se radi o premaloj procjeni. Ako svjedočimo onom što se dogodilo u razvijenim zapadnim zemljama, pa potom u Kini zadnjih 20-30 godina, smatram da će taj rast biti puno brži od očekivanog, koji je sam po sebi dramatičan. Pojedine zemlje imaju veći udio preddijabetičke i dijabetičke populacije nego što je ostatak zdrave populacije. Ako je suditi po onome što se događa s epidemijom dijabetesa tipa 2 kod Afroamerikanaca, u budućnosti se može očekivati posebno teška situacija u Africi. Zaustavljanje globalne epidemije dijabetesa moguće je promjenom načina života, posebno prehrane. To je vrlo jednostavno. No, nema značajne i globalno prepoznatljive akcije zaustavljanja pošasti dijabetesa.
U pojedinim zdravstvenim sustavima dijabetičari više ne mogu snositi troškove liječenja. Tamo gdje su lijekovi i terapije za dijabetes javni trošak, zdravstveni sustavi postaju ozbiljno ugroženi. Program prevencije dijabetesa može donijeti najveću moguću uštedu u medicinskim troškovima u odnosu na sve druge programe prevencije. Rezanjem troškova vezanih uz liječenje dijabetesa otvorila bi se potpuno nova dimenzija mogućnosti ulaganja u obrazovanje, istraživanje, razvoj, socijalu, inkluzivnost, odnosno jednakost društava. Međutim, čak su i države koje imaju očito neodržive putanje javnih financija vrlo pasivne u prevenciji dijabetesa.
Globalna procjena troškova liječenja dijabetesa, koju donosi International Diabetes Association, od 760 milijardi dolara u 2019. jako je podcijenjena, baš kao i procjena rasta tog troška. Više treba vjerovati istraživanju “Global Economic Burden of Diabetes in Adults: Projections From 2015. to 2030.” koje govori o 2,5 puta većem trenutačnom trošku koji bi do 2030. godine mogao narasti do 2,2 posto globalnog BDP-a ili 2,2 bilijuna dolara.
U Hrvatskom dinamičnom CroDiab registru sveukupno je u 2018. bilo registrirano 303.992 osobe sa šećernom bolešću, a uistoj ogodini godini pristigle su tzv. BIS prijave za 97.263 pacijenta. Procjenjuje se da ukupno u Hrvatskoj ima oko pola milijuna osoba s dijabetičkim indikacijama.
Misija Dianova bit će i uporno inzistiranje na prevenciji dijabetesa. To je ipak najlakši put.
Gojko Drljača, urednik Dianovo bloga