Za Amerikanca Toma Jelineka može se reći da je prvo znanstvenik, a onda dijabetičar tipa 2. Svoje profesionalno iskustvo iskoristio je u borbi s dijabetesom koji mu je dijagnosticiran u 51. godini. Jelinek se nije protiv dijabetesa borio lijekovima, što bi se moglo očekivati od nekoga tko je diplomirao na McMaster Universityju da bi se potom pridružio Cancer Centeru pri University of Virginia Medical School, gdje je proučavao mehanizme signaliziranja na razini stanica. Tom Jelinek upustio se u okršaj sa svojim dijabetesom tipa 2 prije svega radikalnom promjenom načina prehrane i uspio ga je preokrenuti. Nakon toga napisao je intrigantu knjigu “Goodbye Pills & Needles” (Zbogom pilule i igle) u kojoj do detalja objašnjava što izaziva dijabetes tip 2 te kako se s njim suočiti. Njegova knjiga nekako je drukčija. On je u svojoj krvi osjetio što znači imati visoku razinu glukoze, borio se da postigne poboljšanje, prolazio je kroz dileme. On je, za razliku od nekih drugih znanstvenika, osjetio što znači biti osoba s dijabetesom kojoj se već razvijaju ozbiljne komplikacije. Danas je Jelinek veliki zagovornik dijete s velikim udjelom masti, vrlo malo ugljikohidrata i umjerenim unosom proteina. Propovijeda tzv. LCHF dijetu (low carb high fat).

Vodio sam s Jelinekom razgovor kao osoba kojoj je također prije 15 godina dijagnosticiran dijabetes. I sam sam se hrvao s bolešću i tražio različita rješenja: u više vrsta lijekova, inzulinu, treningu, nutricionističkim konceptima… Moram priznati da sam u Jelineku našao srodnu dušu, iako je moj put poboljšanja dijabetesa bio ponešto drukčiji. No, za razliku od Jelineka, nisam imao 15-godišnje iskustvo u strateškim rolama u biotehnologiji, tako da i nisam imao šanse za identičan pristup.

Bio sam šokiran kad sam pročitao kako je prosječan HbA1c kod dijabetičara tipa 2 praktično isti u pojedinim zapadnim zemljama kao što je bio prije 20 godina, bez obzira na napredak molekularne biologije i medicine. Što je to što radimo pogrešno?

– HbA1c je mjera procijenjenog prosjeka glukoze u krvi u posljednja tri mjeseca. I to znači da se prosječna glukoza u krvi dijabetičara tipa 2 nije popravila u posljednjih 20 godina. Znanstveni progres može biti impresivan, ali ima i svoje limite. Opće je pravilo: što je eksperiment jednostavniji, lakše je dobiti čiste odgovore na pitanja. Istina, tip 2 dijabetesa uključuje ljude, njihov način života i načine prehrane te je jednostavno mjerenje nedovoljno. Morate, recimo, vidjeti i poboljšanja u riziku kardiovaskularnih bolesti. Stoga su probe komplicirane i teško se provode. Drugi je problem u tome što je sve donedavno medicinski pristup dijabetesu poražavao sam sebe. U jednu ruku propisivali su lijekove koji su prisiljavali stanice da uzmu glukozu, čak i nakon što su te stanice aktivirale obrambene odgovore na previše glukoze. U drugu ruku, službeni savjet vladinih ili savjetničkih tijela bio je: jedite previše ugljikohidrata. U tijelu je jednostavno nestalo mjesta da ih se pohrani. To je zapravo problem s dijabetesom. Svaki odjeljak u tijelu je prepunjen. Moramo fokusirati naša očekivanja. Ne možemo raditi puno toga kao što smo nekoć, a medicina još nije otkrila fontanu mladosti. Naš metabolizam je sporiji pa moramo prilagoditi prehrambene navike tome. Dobra je vijest da to nije teško ako znate što treba promijeniti.

Visoka glukoza? Ne jedite je

Napisali ste knjigu “Zbogom pilule i igle” s osobne i znanstvene osnove. Može li vaša keto dijeta (ili dijeta s malo ugljikohidrata i puno masti) biti univerzalno rješenje za dijabetes tipa 2?

– Ne mogu zamisliti niti jedno drugo rješenje. Logika je jednostavna: ako je vaša glukoza previsoka, nemojte jesti još glukoze. Odgovor je doista toliko očit. William Banting pisao je o tome još 1863. godine u izvještaju kako pobijediti debljinu, koja je često povezana s dijabetesom. Bio je to standardni pristup sve do pogrešno vođenog rata s mastima u prehrani koji je počeo oko 1970. godine, a mi smo zaboravili staru mudrost. Otada su debljina i dijabetes eksplodirali.

Dijeta s visokim udjelom masti, malim ugljikohidratima i umjerenim unosom proteina proizvodi ketozu, stanje u kojem mozak dijelom sagorijeva ketone umjesto glukoze. Osobno živite u ketozi. Je li to opasno? Ne postoje dugoročna istraživanja na signifikantnom broju ljudi koji žive na LCHF dijeti. Imate li teoriju zašto je sigurno biti u ketozi 5, 10 ili više godina?

– Kad bi to bilo nešto novo, bio bih oprezniji. Međutim, prastaro je. Kad gladujemo, kad nam nedostaje hrane, tijelo prvo koristi uskladištenu glukozu, a onda se prebacuje na sagorijevanje masti kako bi proizvelo energiju. Prvo se morate sjetiti da tijelo većinom sagorijeva masti. Mast se oslobađa iz rezervoara i šalje svugdje gdje je potrebna kao energija. Uključujući jetru koja u tom trenutku koristi mast za energiju. No, uz to jetra pretvara malu količinu masti u beta-hydroxybutyrate. To je prirodni keton koji služi kao gorivo dijelovima mozga.

Znamo da je gladovanje zdravo i značajni dio zdravstvenih koristi proizlazi iz malih količina ketona. Oni djeluju protuupalno i pomlađujuće, i u svakom slučaju kronične bolesti izgleda da ima neke koristi od ketoze. Ketogena dijeta zapravo je selektivno gladovanje koje prilagođava tijelo sagorijevanju masti i proizvodnji ketona.

Razmislite o svojem pitanju na ovaj način: u jednu ruku imate dijabetes za koji je poznato da orobi ljude za prosječno desetak godina života, a postojeći lijekovi za dijabetes to ne popravljaju. S druge strane, imate prirodnu prehrambenu prilagodbu koja je u konzistenciji s onim kako smo živjeli oduvijek. Glavna opasnost je dijabetes, ne ketoza.

Upozorenje da su ketoni opasni ostatak je stare medicinske prakse čije je jedino iskustvo s ketonima bilo u kontekstu ketoacidoze, opasnog stanja izazvanog potpunim nestankom vlastitog inzulina. Ketoni mogu narasti dvadeset puta više od normale i zakiseliti krv. Margina sigurnosti za ketone viša je nego što je za glukozu, koja uzrokuje probleme čak i ako je samo dvostruko viša od normalne. Čak i mala količina inzulina blokira proizvodnju ketona, tako da dijabetičari tipa 2 ne proizvode ketone. I bolesni su. Kad proizvode ketone, bolje im je.

Postoje manje prilagodbe koje se moraju poduzeti u ketozi. Kad inzulin padne na tašte, bubrezi koji su zadržavali tekućinu počinju je propuštati slobodnije. Krvni tlak pada signifikantno, a tijekom inicijalne transmisije, gube se i minerali. Ljudi mogu osjetiti umor, a san i odmor ne pomažu. No, to nestaje u petnaest minuta ako se tretira vodom i mineralnim dodacima. Zapanjilo me koliko je malo potrebno uz malo soli i vode da uklonim simptome slabosti tijekom vraćanja u ketozu.

Povremeno prekidam ketozu pa joj se opet vraćam. Ponekad u blažem obliku osjećam slabost pri povratku, ali u blagom obliku.

Zanimljivo je da ugledna i velika udruženja dijabetičara nemaju jasne preporuke kad je riječ o dijeti za dijabetičku populaciju tip 2. Primijetio sam da Američka asocijacija dijabetičara u izvješću naslovljenom Konsenzus ne želi promovirati jedan nutricionistički pristup. Čini se da stoje iza takozvanih uravnoteženih dijeta jer niti jedna velika studija ne može podržati dugoročne koristi od LCHF-a ili nekih drugih dijeta. Stoga izvještavaju o koristima različitih dijeta bez jasnih preporuka. Jasno je da imamo epidemiju dijabetesa tipa 2 bez značajnog napretka u tretmanu dijabetesa. Izgleda da trebamo promjene. Je li riječ o osjećaju odgovornosti i oprezu velikih asocijacija ili nedostatku volje za akciju? Što je vaša impresija?

– Američka asocijacija dijabetičara dugo je zagovarala prehranu sa 300 grama ugljikohidrata na dan. To je jedan od razloga zašto se epidemija širila tako brzo, sve otkad je vlada počela govoriti građanima što bi trebali jesti. Stoga je za njih to što ne promoviraju jedan nutricionistički pristup zapravo veliki napredak u odnosu na nekoliko godina prije, kad sam i ja bio dijabetičar. Kad se politika miješa sa znanošću i zdravljem, ishod je često više politički nego znanstveni, i zdrav.

Moglo je biti bolje da uopće nije bilo službenih savjeta, bili smo zdraviji prije nego što su nam počeli govoriti što bi trebali jesti. Ljudi kao da su osjetili da više ne trebaju preuzimati osobnu odgovornost zbog toga što jedu, sve dok im to govore stručnjaci. No, ako odlučimo vratiti vlasništvo nad našim zdravljem, pratiti glukozu u krvi, i prilagoditi to što jedemo iskustvu, uvjeren sam da bi problem nestao vrlo brzo. Jasno je da je ne konzumirati previše glukoze očita stvar koju treba probati, pogotovo kad imate previše glukoze u krvi.

Što Jelinek jede?

Možete li opisati dnevnu rutinu kad je riječ o vašoj prehrani? Što jedete, i što ste postigli s vašim dijabetesom?

– Najveća je promjena da se ponekad, kad možda radim do kasno poslijepodne, iznenada sjetim da sam taj dan zaboravio jesti. I onda jednostavno pričekam večeru. Drugim danima prvo jedem jedan veliki obrok ujutro. Volim za doručak slaninu i jaja, avokado i sir. Ne jedem ništa slatko niti škrobnasto. Za večeru jedem ono na što sam navikao od malena, osim što sam izbacio gotovo sav šećer i ugljikohidrate. Kad govorimo o povrću, jedem ono s manje ugljikohidrata. Pronašao sam pristojan recept za zamjenski kruh, možete ga naći u mojoj knjizi. Pronašao sam i rješenje za zamjensku podlogu za pizzu. Brinem o tome da porcije mesa ne budu prevelike, kako ne bih unosio previše proteina. Više ne obrezujem masno na mesu, kupujem masnije te stoga jeftinije komade. Često koristim vrhnje za šlag, kremasti sir kako bih radio masne umake i utažio glad. Najbolja je stvar da nikad nisam gladan.

Kad su mi dijagnosticirali dijabetes izmjerili su mi glukozu od 18,5 mmol/l. Bio sam pretežak i osjećao sam da mi zdravlje nije dobro. Tlak mi je bio previsok. Napravio sam zaokret u prehrani slijedeći jednostavnu logiku kako nije mudro nastaviti sam sebe trovati. Moja glukoza u krvi pala je kao kamen. Bila je na pola početne vrijednosti za tri tjedna, a u normalnim razinama za tri mjeseca. Težina se topila s mene, kao sapun ispod tuša. Vrlo brzo vratio sam moj stari opseg struka. Sada mogu pješačiti vrlo velike udaljenosti i ne nedostaje mi energije. I osjećam se dobro zbog obične prilagodbe prehrane.

Osobno sam imao vrlo pozitivno iskustvo s dijetom koja je inzistirala na vrlo niskom udjelu masti, i to prema preporukama dr. Barnarda. No, ispostavilo se da na njoj dugoročno ne mogu održavati energetsku razinu koja mi je potrebna svaki dan. Bilo je iznenađujuće koliko mi se brzo popravila kontrola glukoze u krvi. Jeste li sigurni da je LCHF dijeta najbolja kad netko želi preokrenuti dijabetes?

– Problem s pristupom koji predviđa gladovanje je održivost kroz vrijeme. Vaša je energija pala nakon nekog vremena, što je uobičajeno, zbog ozbiljne gladi. Tijelo se privikne na manjak kalorija, ali ga tijekom vremena postane nemoguće održavati. LCHF je održiva dijeta, prelazak na nju zamalo je pa bezbolan.

Što mislite o mediteranskoj dijeti? Hrvatska je zemlja s vrlo dugom obalom, a u tom dijelu zemlje imamo niži postotak dijabetičke populacije u odnosu na druge regije. Može li se mediteranskom dijetom utjecati na razvoj dijabetesa? Malo je doduše zbunjujuće što je točno mediteranska dijeta. Ljudi u Dalmaciji ne jedu isto što se jede na jugu Francuske.

– Mislim da je termin loše definiran. Misli se da Talijani jedu mediteransku dijetu, a oni čuvaju meso kao Nijemci. Maslinovo ulje, čini se, jednina je konstanta mediteranske dijete.

No, cijeli koncept je smišljen zbog pogrešnog razloga. Kad se razvila hipoteza da kolesterol uzrokuje srčane bolesti, odmah se raspala. Ako se uspoređuje razina kolesterola u različitim europskim zemljama, ne postoji korelacija; i Francuska je najveća kontradikcija. Imaju najveći kolesterol i najmanju stopu srčanih bolesti. No, umjesto da je odbačena teorija s kolesterolom sukladno znanstvenim pretpostavkama, počeli su tvrditi da Francuzi imaju zaštitni faktor. Uskoro su utvrdili da je HDL vrlo visok kod Francuza te su zaključili da to mora biti od mediteranske dijete. Ali ne mogu objasniti zašto Švicarci također imaju vrlo visok kolesterol i nisku stopu srčanih bolesti, a nisu na mediteranskoj dijeti.

Kad je riječ o dijabetesu, stoga se ne moramo zamarati dilemom je li mediteranska dijeta više francuska ili dalmatinska. Samo izbacite sav šećer i reducirajte ugljikohidrate koliko možete. Za one s preddijabetičkim indikacijama, to bi trebalo biti sasvim dovoljno da ne dobiju dijabetes. Razvijeni dijabetes vrlo vjerojatno traži striktno pridržavanje pravila LCHF dijete. Ako uživate u maslinama, bon appetit.

Paleo dijeta je zanimljiv koncept, ali vi ste skeptični?

– Ideja paleo dijete jest da je prehrambena bolest moderna stvar pa ako jedemo kao što smo jeli u davnoj povijesti, ta će prehrambena bolest nestati. Paleo dijeta često je slična LCHF dijeti jer su naši preci puno vremena provodili u ketozi. No, definicija paleo dijete vrlo je mlohava: što smo to jeli u našoj povijesti?

Moja je impresija da smo jeli sve što smo uspjeli pronaći, uhvatiti ili uloviti. Hrana nije dolazila u bocama i kutijama, pa je Paleo uvijek protiv procesuirane hrane, što je dobro. Procesuiranje rijeko čini hranu kvalitetnijom. Nakon ovoga, ostaje nesigurnost oko Paleo dijete. Primjerice, med je bio dostupan našim precima, ali nikad ga ne bih preporučio dijabetičarima. Tu je i pitanje pristupačnosti hrane. Dok su ljudi živjeli u pećinama, ugljikohidrati su im bili najdostupniji u jesen, prije zime, i tada su ljudi trebali zalihe sala da bi preživjeli doba oskudice. Limitira li paleo unos hrane ovisno o godišnjim dobima? Teško je reći jer je paleo više prehrambena filozofija nego definirana dijeta. LCHF je, za razliku od nje, precizno definiran: umanjuje unos ugljikohidrata pa se tijelo prebacuje na sagorijevanje masti i produkciju ketona. Ne želim podcijeniti paleo dijetu. Ako mlad čovjek prijeđe na paleo s moderne prehrane bogate šećerom i ugljikohidratima, to će sigurno biti poboljšanje.