Danas gladovanje u svijetu izaziva toliku radoznalost kad je u pitanju liječenje pretilosti i dijabetesa da ga je nemoguće zaobići u blogu koji je posvećen dijabetičarima. I velika Američka asocijacija dijabetičara dobila je toliko upita da su se morali osvrnuti na gladovanje. Gladovanje se u njihovom izvještaju, doduše, nije najbolje provelo.
Meni je najzanimljiviji pobornik i teoretičar gladovanja doktor Jason Fung koji je napisao odličnu knjigu o dijabetesu „The Diabetes Code“. Pomalo je neobično da teorija i praksa gladovanja dolazi na samom kraju Fungove knjige, kao jedno poglavlje. Pravo pitanje koje mi se nametnulo jest – zašto? Možda zato što je gladovanje jednostavno gladovanje i nema se što puno reći? Ili se ipak radi o suvremenom znanstvenom konceptu koji je prepoznao da gladovanje aktivira hormone i enzime te čisti organizam na najprirodniji mogući način?
Fung zagovara programirano gladovanje uz dijetu s visokim udjelom masti i vrlo malim udjelom ugljikohidrata. Tvrdi kako je gladovanje najbolja moguća prirodna terapija za preokret dijabetesa jer zaustavlja unos šećera i sagorijeva višak šećera koji preostane u organizmu; superiornija je, kaže, stoga u odnosu na druge dijete, pa i one kombinirane s vježbanjem.
Objasnio je Fung da se tradicionalni planovi prehrane za dijabetičare baziraju na smanjivanju kalorijskog unosa do razine koji izaziva energetski deficit pacijenta 500-750 kcal dnevno. To kontroliranje kalorijskog unosa, tvrdi Fung, u većini slučajeva ne funkcionira, pogotovo jer se najčešće provodi kroz niz 4-6 malih obroka dnevno. Istraživanje na debelim ljudima, koji su na taj način pokušavali smršaviti, pokazalo je kako je strategija niskog kalorijskog unosa s puno malih obroka neučinkovita – bila je uspješna kod jednog od 210 muškaraca i jedne od 124 pretile žene. To je zbog toga što smanjivanje kalorija uz često hranjenje jako pobuđuje glad, upozorava Fung. Zvuči logično.

Fung je usporedio grupu sa smanjenjem kalorijskog unosa s grupom koja je imala isto smanjenje kalorijskog unosa, ali je jela normalno osim što je gladovala dva dana u tjednu. Ta grupa na kraju testiranja imala je značajno nižu glukozu u krvi na tašte, a Fung to tumači povećanjem inzulinske osjetljivosti. U nastavku je donio još ponešto sličnih primjera u korist gladovanja kao metode preokreta dijabetesa. Ključna hipoteza dr Funga jest da kod klasičnog pothranjivanja bez gladovanja vremenom dolazi do pada bazalnog metabolizma tj. neke vrste gašenja tijela.
Još u pedesetima na 1500 ispitanika dokazano je da su posljedice smanjenja kalorija na 1500 dnevno urušavanje bazalnog metabolizma te 30 posto ljudi ima simptome umora, hladnoće i gladi. Za razliku, pravo gladovanje (a ne pothranjivanje) aktivira hormonalne procese koji iznenađujuće uzrokuju rast bazalnog metabolizma za 12 posto, uz smanjivanje razine inzulina. Tvrdi i da se izgubljena težina nakon programa gladovanja više ne vraća, za razliku od tradicionalnih dijeta. Majka priroda dizajnirala nas je za gladovanje. Onemogućila je da nam tjelesna aktivnost padne i da se umrtvimo dok smo dugo gladni; nije dopustila pad nazalnog metabolizma. Dok gladujemo izgaramo glikogen pohranjen u jetri, a kad njega potrošimo, izgaramo masti. Izgleda kao savršena teorija.
Fung je spomenuo i osobu koja je najutjecajnija kad je u pitanju tretman američkih dijabetičara: Dr Joslin izvijestio je 1916. godine. koristi za dijabetičare od gladovanja. Spomenuo je i istraživanje iz 1969. s 13 debelih ljudi koji su gladovali od 17 do 99 dana. Navodno su svi redom preokrenuli dijabetes. Fascinantno, ali vodite računa da se radi o vrlo malom istraživanju, te da programirano gladovanje uz dijetu s visokim udjelom masti još uvijek nije područje koje je znanost adekvatno motrila duže razdoblje na većem broju pacijenata.
Fung je toj teoriji nadodao kako tijekom gladovanja tijelo izbacuje nakupljene toksine, što se također čini u potpunosti logičnim.
Ono što mene brine oko teorije gladovanje jest to da gladovanje u povijesti ljudskog roda, kao i većine sisavaca, prije može biti najbolja metoda selekcije, a ne napretka i dominacije u prirodi. Tko je gladan i tko se ne hrani dobro, u pravilu umire. To se dešava malima, nejakima, slabima, starima, bolesnima… Nešto ih načne, pa ne mogu do hrane, i život završava. To što smo kroz evoluciju stekli sposobnost da preživimo relativno dugo bez hrane, za mene još nije dokaz da je gladovanje kao način života evolucijski konkurentno. Premda se slažem s Fungom da je kultura neprekidnog hranjenja vjerojatno vrlo nezdrava.
No, teško se mogu pomiriti s tim što je Fung opisao vježbanje kao nekorisno.