Istraživanje “Habits of a Great A1c”, koje je donijelo vrhunsko podatkovno novinarstvo kolega iz Diabetes Dailyja, donosi prozaične zaključke koji su, pomalo apsurdno, upravo zbog toga dragocjeni: Manje ugljikohidrata i više vježbanja donose niži HbA1c i više samopouzdanja!
Ključni nalazi ovog istraživanja na dnu su ovog teksta.
U pripremama za pokretanje bloga Dianovo, poprilično vremena potrošio sam na recentna istraživanja o prehrani osoba s dijabetesom. Pomalo je bilo iznenađujuće kako tijekom tog osobnog istraživanja o znanstvenim istraživanjima zapravo nisam pronašao doista velike i impresivne studije koje bi povezale nutricionističke planove sa zdravljem dijabetičara. Većina istraživanja koja su eksperimentirala sa specifičnim strategijama prehrane osoba s dijabetesom trajala su relativno kratko, nekoliko tjedana, i imala su u pravilu daleko manje sudionika nego uobičajena klinička istraživanja o lijekovima za dijabetičare. Upravo zbog toga vrlo sam se ugodno iznenadio kad sam naišao na istraživanje kolega novinara iz Diabetes Dailyja koji su iskoristili veliku bazu podataka 20.000 osoba s dijabetesom te proveli anketu sa 2000 ljudi kako bi utvrdili ključne razlike između onih koji dobro kontroliraju svoju glikemiju (HbA1c) i onih koji u tome nisu baš uspješni. Pristup tog vrhunskog data journalisma bio je vrlo kompleksan, usporedili su niz čimbenika koji utječu na HbA1c, a mene se posebno dojmio onaj o prehrambenim navikama, jer je vrlo jasno otkrio što ide u prilog nižeg tromjesečnog indikatora razine glukoze u krvi poznatijeg kao HbA1c.
Ljude je zapravo najbolje jednostavno pitati što rade da bi držali šećer pod kontrolom pa na osnovi velikog broja odgovora izvući jednostavne zaključke. Autori studije podijelili su zaključke na dijabetičare s tipom 1 šećerne bolesti i tipom 2. Ipak se radi o dvije različite bolesti sa zajedničkim simptomom; visokom razinom glukoze u krvi.
Temeljni zaključci istraživanja čak se čine pomalo prozaični.
Oni koji održavaju dobre glikemije, tj. HbA1c do 6,5 mmol/l konzumiraju manje ugljikohidrata, redovito vježbaju te imaju inzulinsku pumpu. Inače, najmanje me čudi kod tipa 2 da netko ima dobre glikemije ako je na inzulinu, dok bi uz suvremenu inzulinsku pumpu glikemije trebale biti savršene. Teže je osobama s tipom 2 u poodmaklom stadiju bolesti i onima s tipom 1. No, ono što je zajedničko i tipu 1 i tipu 2 u jednostavnim, ali čvrstim zaključcima istraživanja pod nazivom “Habits of a Great A1c” glasi: jedite manje ugljikohidrata i više vježbajte.
Dio istraživanja u kojem su pitali osobe s dijabetesom koliko dnevno jedu ugljikohidrata posebno je zanimljiv jer je otkrio kako je najveća statistička razlika između onih s dobrom kontrolom glikemije i onih s HbA1c iznad 8,0 mmol/l u broju onih koji konzumiraju 40, odnosno 20 grama ugljikohidrata dnevno. Onih koji jedu manje od 40 grama ugljikohidrata dnevno više je nego dvostruko više među ispitanicima s dobrim glikemijama nego među onima s onakvima koje bi dugoročno mogle ostaviti teške posljedice.
Čak je pomalo fascinantno da je u grupi koja konzumira manje od 20 grama ugljikohidrata dnevno čak 13 posto onih s dobrim glikemijama, dok nije zabilježen ni jedan ispitanik s relativno nezadovoljavajućim HbA1c u toj skupini.
Ostalo je malo dilema
Nekako se čini da nakon ove poruke istraživanja nema previše dileme što treba smanjiti u prehrani soba s dijabetesom ako se želi imati dobra glikemija. Pri tome svakako treba voditi računa da je razina glukoze u krvi zapravo samo simptom dijabetesa, i tipa 1 i tipa 2. Kontrolom razine šećera u krvi ne liječi se dijabetes, nego se nadzire indikator mogućih budućih komplikacija šećerne bolesti. No, i to je samo po sebi nužno.
Svaki dijabetičar treba biti svjestan da je život s manje od 40 grama ugljikohidrata dnevno velik zaokret u načinu života u odnosu na našu tradicionalnu prehranu koja se s brojem odlazaka u supermarkete i fast food restorane dramatično pogoršala. Ali radi se o zaokretu koji dijabetičare udaljava od komplikacija, a približava zdravlju.
Ovakav zaključak podatkovnog novinarstva ipak ne treba shvatiti kao poruku da jednostavno treba prestati jesti ugljikohidrate. Treba vjerovati da su i dobre glikemije, pa čak i preokret tijeka bolesti, mogući uz različite nutricionističke koncepte. Više autora dokumentiralo je vrlo uspješnu kontrolu šećerne bolesti uz vegetarijansku dijetu u kojoj, po zdravoj logici, udio ugljikohidrata u ukupnom kalorijskom unosu mora biti vrlo značajan, viši od 100 grama dnevno. U tim dijetama kalorije režete na masnoćama i (ili) proteinima. Ključno je pitanje hoće li proizvoditi prevelik energetski deficit, ali to je vrlo individualno. Istraživanje “Habits of a Great A1c” utvrdilo je i znakovit broj onih s dobrom glikemijom koji jedu više od 100 grama ugljikohidrata dnevno. Moguć je, znači, i drugačiji prehrambeni put od onog koji podrazumijeva isključivanje ugljikohidrata.
Uostalom, valja upozoriti da ovo veliko novinarsko istraživanje ima jednu manu: nisu razdvojili ispitanike na inzulinu od onih bez terapije lijekovima i onih s nekom vrstom terapije lijekovima. Vjerujem da bi kroz takvu selekciju i kod tipa 1 i tipa 2 bila još izraženija statistika u korist smanjivanja količine ugljikohidrata u svakodnevnoj prehrani. Ali to je samo moja teza koja nije prošla istraživačku validaciju.
Mikro i fito
Ne treba zaboraviti kako se u ovoj priči jako podcjenjuje i kvaliteta prehrane po pitanju vrlo važnih mikronutrijenata i fitonutrijenata te da čak i dobra glikemija u nekom razdoblju može biti varka ako ne pratite redovito tlak, stanje unutrašnjih organa na ultrazvuku, rad srca te sve bitne nalaze krvi i mokraće. Za ‘punu istinu’ ipak bi trebalo provesti veliko istraživanje nutricionističkih planova na rok duži od godinu dana te na broju ispitanika kao u kliničkim istraživanjima za lijekove (više tisuća). Nažalost, čovječanstvo nije pokazalo naročit interes za takvo istraživanje, iako se uz nevjerojatnu epidemiju dijabetesa čini da ga je nužno što prije provesti.
Posebno bih upozorio na dio istraživanja koji otkriva da su u prehrani navike jako važna stvar. Ako su dobre, onda počinjete živjeti bez straha za svoje zdravlje u budućnosti. Steknete sigurnost, a navike vas vode kroz život. Jednostavno. Obrnut je slučaj kad steknete loše navike pa živite u svijetu briga i trilema.
Ukratko, istraživanje među dvije tisuće dijabetičara utvrdilo je kako oni s boljim glikemijama (ispod 6,5) imaju vrlo ustaljene prehrambene navike. Oni jedu svaki dan otprilike u isto vrijeme, jedu sličnu hranu te ne izlaze redovito jesti u restorane. Odgovornost prema vlastitom zdravlju vrlo brzo postane navika. Nakon toga više ne razmišljate o samokontroli kao odricanju, a HbA1c najbolji je indikator sprečavanja dijabetičkih komplikacija.
Uvijek sam se pomalo čudio kuharicama za osobe s dijabetesom koje od dijabetičara očekuju da pola dana potroši na prikupljanje sastojaka te stekne vještinu boljeg gradskog chefa. Veliko kulinarsko umijeće i svakodnevni život za mene su teško spojiva kombinacija, premda moram priznati da volim pobjeći iz svijeta navika i dobrih glikemija u rijetke, ali ozbiljne kulinarske avanture. Pogotovo kad je u pitanju broj kalorija. Ugljikohidrate sam naučio izbjegavati i u posebnim prilikama.
Ono što mi se posebno svidjelo u podatkovnom novinarstvu kolega iz Diabetes Dailyja je naglasak na tehnologiji kao jako dobrom alatu za kontrolu glikemije.
To se vjerojatno može zahvaliti tome što je glavna osoba u istraživanju liječnica s tipom 1, a tip 1 teško može imati adekvatnu kvalitetu života bez suvremenih high tech rješenja. U životu tipa 1 danas su kontinuirani monitoring glukoze i s njim povezane inzulinske pumpe postali dio svakodnevice. Ne vidim razloga da se ta pozitivna tehnološka zaraza s tipa 1 ne proširi i na populaciju s dijabetesom tip 2. Zašto?
Veći broj ispitanika koji koriste CGM sustav (kontinuirani monitoring glukoze) i (ili) inzulinsku pumpu ima glikemiju ispod 6,6 mmol/l. Mjerenje glukoze i dodavanje inzulina ovisno o mjerenjima funkcionira. Učinkovito je. I sigurno.
Posebno je u istraživanju “Habits of a Great A1c” zanimljivo povezivanje uređaja, odnosno tehnologije s osobnim ciljevima. Oni koji su zadali svojem uređaju za kontinuirani monitoring glukoze da ih alarmira na nižim razinama porasta glukoze u krvi, u pravilu imaju bolje glikemije nego oni dijabetičari koji su postavili labavije standarde kontrole glikemije. Isto tako, nalazi istraživanja govore da se oni s boljom kontrolom glikemije manje boje hipoglikemija pa postavljaju alarme za preniske šećere niže nego oni s višim HbA1c. Imaju više samopouzdanja.
Samopouzdanje
A upravo to samopouzdanje je, izgleda, u uzročno-posljedičnoj vezi s dobrom kontrolom glikemije. Ne bih rekao da se tu ne zna što je uzrok, a što posljedica. Dosta sam siguran kako je dobra glikemija uzrok samopouzdanja, barem je uvijek tako bilo u mojem slučaju. Preduvjet je da samopouzdanje dolazi u istom paketu sa znanjem.
U dijelu istraživanja koji je propitivao socioemocionalne koristi od kontrole glikemije (dobre ili loše) ispalo je da oni s HbA1c ispod 6,5 imaju: A) veće samopouzdanje u kontroli dijabetesa, B) viši optimizam kad je u pitanju dugoročno zdravlje, D) manju opterećenost upletanjem dijabetesa u svakodnevni život te D) izvješćuju o većoj razini emocionalne podrške svoje okoline. Bi li dobivali tu višu razinu emocionalne podrške da nisu investirali osobnu energiju u pokoravanje dijabetesa? Ne bih želio previše simplificirati, ali doista vjerujem da je to filozofsko pitanje u kojem nema puno filozofije. U čemu će vas podržavati ako se sami ne pazite? Zaključno, od svih prozaičnih zaključaka istraživanja Diabetes Dailyja najviše cijenim onaj najprozaičniji: oni koji više vježbaju, bolje kontroliraju glukozu u krvi.
Otkako mi je dijabetes posao neželjeni životni partner, naučio sam da ga ne smijem podcjenjivati, jer ga je jako teško otjerati iz kuće. A čak i kad u tome uspijete, tj. stignete nekako do zdravlja s nalazima krvi i mokraće koji se mogu smatrati u potpunosti nedijabetičkim, taj prokleti dijabetes i dalje vam viri u vaš prozor. I to najviše gleda u kuhinju, a sviđa mu se kad sjedite pred televizorom, ne vježbate i jedino migoljite nožnim prstima vjerujući da ćete tako spriječiti dijabetičku neuropatiju. Nećete. Dijabetes je protivnik kojeg nećete pobijediti s voljnim momentom koji osigurava migoljenje prstima kao značajan doseg.
Trebat ćete puno više od toga.
Ali sve je izvedivo, a kad postane način života – postane način života; dnevni automatizam o kojem više ne razmišljate.
Istraživanje „Habits of a Great A1c“ – ključni nalazi
Što rade oni koji imaju A1c ispod 6,5 u odnosu na one koji imaju viši od 8,0?
TIP 1
Jedu vrlo malo ugljikohidrata manje (manje od 40 grama dnevno) => 22% vs 7%
Ne mijenjanju dnevni unos ugljikohidrata => 9% vs 28%
Koriste inzulinsku pumpu => 71% vs 53%v
Nose uređaj za kontinuirani monitoring glukoze => 76% vs 60%
Imaju niže postavljene alarme za visoku glukozu u krvi
Imaju niže postavljene alarme za prenisku glukozu u krvi
Mijenjaju vrijeme inzulina između obroka => 43% vs 59%
Uključuju udio proteina u obroku u kalkuliranje bolus doze inzulina => 44% vs 23%
Jedu sličnu hranu redovito i ne izlaze u restorane => 20% vs 7%
Vježbaju
• Dnevno => 21% vs 11%
• 4-6 puta tjedno => 24% vs 8%
• Manje od jednom tjedno => 40% vs 66%
Vrlo su samopouzdani po pitanju vještina kontrole dijabetesa => 82% vs 39%
Vrlo su optimistični po pitanju dugoročno zdravlja => 59% vs 42%
Ne misle da im dijabetes značajno utječe na život => 35% vs 21%
Izvješćuju o visokoj razini socioemotivne podrške koju dobivaju => 68% vs 56%
Što rade oni koji imaju A1c ispod 6,5 u odnosu na one koji imaju viši od 8,0?
TIP 2
Jedu vrlo malo ugljikohidrata manje (manje od 40 grama dnevno) => 22% vs 13%
Primjenjuju tzv. ketogenu dijetu (visoki udio masti, malo ugljikohidrata) => 13% vs 0%
Ne mijenjanju dnevni unos ugljikohidrata => 16% vs 29%
Redovito jedu ručak s malo ugljikohidrata (manje od 20g) => 50% vs 28%
Koriste inzulinsku pumpu => 10% vs 3%v
Mijenjaju vrijeme inzulina između obroka => 53% vs 40%
Vježbaju
• Dnevno => 14% vs 8%
• 4-6 puta tjedno => 20% vs 8%
• Manje od jednom tjedno => 51% vs 73%
Vrlo su samopouzdani po pitanju vještina kontrole dijabetesa => 69% vs 26%
Vrlo su optimistični po pitanju dugoročno zdravlja => 58% vs 30%
Ne misle da im dijabetes značajno utječe na život => 56% vs 19%
Izvješćuju o visokoj razini socioemotivne podrške koju dobivaju => 59% vs 46%