Već sam pisao o novoj generaciji lijekova SGLT-2 inhibitorima. Za to su davali više razloga. Osim što djeluju drugačije od većine starijih vrsta lijekova za kontrolu glikemije u krvi, koja je ključni simptom dijabetesa, na kliničkim istraživanjima dali su jako dobre rezultate po pitanju smanjivanja rizika od ključnih kardivaskularnih incidenata s pogubnim posljedicama, kao što je srčani udar. Isto tako, pokazali su se jako dobrim za zaštitu bubrega. Statistike tih lijekova skupljene na istraživanjima koja su obuhvatile tisuće dijabetičara dovele su do toga da je nedavno čak i Američka dijabetička asocijacija (ADA), najmoćnije udruženje dijabetičara na svijetu, počela vrlo odlučno preporučivati uzimanje SGLT-2 inhibitora dijabetičarima sa srčanim problemima. Svaka preporuka velike Američke dijabetičke asocijacije od izuzetne je važnosti jer njih ne slušaju samo pacijenti, nego i cijeli niz liječnika. I to ne samo u Sjedinjenim državama. O novim preporukama Američke dijabetičke asocijacije, koje su uz SGLT-2 uključile i GLP-1 agoniste, već su izvijestili neki od najuglednijih svjetskih dijabetičkih medija. Stoga je moje iznenađenje bilo veće kad sam pročitao u najnovijem istraživanju kako fantastične statistike SGLT-2 inhibitora po pitanju zaštite srca i bubrega ipak mogu biti upitne.
Nema smisla u kratkom razdoblju ponavljati cijelu priču o SGLT-2 inhibitorima. Reći ću samo kako pomažu izlučivanje šećera u krvi tako da sprečavaju vraćanje glukoze iz malih bubrežnih kanalića natrag u krv te glukoza izlazi kroz mokraću. Stari tekst o SGLT-2 inhibitorima, koji je donio primjere njihovih odličnih statistika možete pronaći na ovom linku: https://dianovo.hr/2020/01/06/sglt-2-inhibitori-lijekovi-za-dijabetes-koji-spasavaju-srce-i-krvozilni-sustav-od-najgoreg/
Odjednom su sijevnula nova istraživanja koja su uzburkala situaciju oko SGLT-2 inhibitora i GLP-1 agonista, kojima su mnogi eksperti već predviđali sjajnu budućnost. Japanski istraživač Rumiko Shimazawa s Odjela za kliničku farmakalogiju Tokai medicinskog univerziteta primijetio je kako su HbA1c razine bile značajno veće u placebo grupama nego u grupama koje su praćene u analizi učinaka na kardivaskuralne ishode. Samim time, poručio je Japanac, ispitanici iz placebo grupe bili su izloženi višem riziku kardiovaskularnih incidenta. Poznato je da ljudi s lošijom kontrolom glikemije imaju više kardivaskularne rizike te se čini metodološkom greškom raditi razliku između onih koji su primali placebo i onih koji su liječeni. Kolika je ta greška u ovom trenutku teško je procijeniti.
Shimazawa je utvrdio u većem broju istraživanja da je kontrolna grupa imala znakovito lošiju glikemijsku kontrolu te su zbog toga možda imali veću stopu srčanih i drugih udara. Odgovor na pitanje koliko su doista dobri SGLT-2 inhibitori za smanjivanje rizika infarkta i zaštitu bubrega vjerojatno se neće dugo čekati jer se relativno jednostavnom statističkom analizom može isključiti iskrivljivanje slike. Bruce Leslie, američki ekspert koji je i ranije kritizirao SGLT-2 inhibitore zbog njihova terapeutskog dizajna, sada je pak poručio kako smanjivanje kardivaskularnih i bubrežnih rizika možda može biti postignute o običnim, ali jeftinim diureticima. Nove generacije lijekova skuplje su od postojećih uobičajenih glavnih izbora, a logično je kako nema niti interesa farmaceutskih kompanija za proizvodnju jeftinih generika.
Prvi medij koji je upozorio na problematiku istraživanja s SGLT-2 bio je Medscape i to u tekstu Miriam Tucker pod naslovom „Have the Blockbuster Diabetes Drug Trials Been Biased?“