Dosta dugo okupira me pitanje s kojom preciznošću se dijagnosticira dijabetes tipa 2 u odnosu na tip 1, LADA ili pak SPDDM vrste dijabetesa. I sve ovo vrijeme činilo mi se kako se ‘presude’ o dijagnozi donose previše na bazi liječničke impresije. Previše je slučajeva gdje se dijagnoza nije temeljila na čvrstim medicinskim dokazima. Stoga me nije previše iznenadila teza dr. Davida Leslia, profesora dijabetesa i imunologije na Blizard institutu londonskog Univerziteta, prema kojoj je tip 1 dijabetesa dramatično češći nego se mislilo. Leslijev zaključak temelji se na novoj studiji Univerziteta Exeter koja je pokazala kako je 38 posto pacijenata koji su dobili tip 1 dijabetes nakon tridesete godine života tretirano kao da imaju dijabetes tip 2. Polovina tih koji su zapravo imali tip 1 ostalo je s krivom dijagnozom na nakon 13 godina nakon što su ih krivo proglasili osobama s dijabetesom tipa 2 te su primali neprimjerene terapije. Na populaciji Sjedinjenih država to bi, primjerice, značilo da ima dva milijuna ljudi više s dijabetesom tip 1.

Većina s tipom 1 dijabetesa, koji su krivo dijagnosticirani kao tip 2, prošli bi puno bolje da su odmah krenuli s inzulinskim terapijama.

Dijabetes definitivno prestaje biti bolest gdje se dijagnoza definirala dobnim granicama. Nekad je vladala predrasuda da se tip jedan može razviti u kasnijoj dobi. Tip 2 pripisivan je samo starijim osobama, a danas od njega oblijevaju i djeca.