Političari više europskih zemalja privremenu su zabranili izvoz inzulina. Vijest se brzo prošila, a što je izazvalo ogromnu zabrinutost vrlo visokog broja osoba s dijabetesom ovisnih o inzulinu. Značajan broj osoba s dijabetesom, pogotovo među onima s dijabetesom tipa 1 ne mogu preživjeti bez inzulina jer im beta stanice gušterače više ne proizvode dovoljno vlastitog inzulina koji omogućuje prebacivanje šećera iz krvi u stanice u tijelu. Međutim, trenutačno se još uvijek čini kako nema razloga za paniku jer se zabrana izvoza ne odnosi na proizvođače inzulina, nego na distributere lijekova.
Izgleda da je odluka političara da zabrane izvoz inzulina dijelom posljedica neznanja o tome kako funkcionira tržište inzulina i kolike su potrebe u Europi za inzulinom, a dijelom je izazvana željom da se spriječe teoretske manipulacije distributera kroz izvoz; stvaranje umjetnog manjka te dizanje cijena. Inzulina u Europi ima dovoljno te sad treba pričekati hoće li neodmjeren potez izazvati paniku i možebitnu nestašicu.
U Europi trenutačno nedostaje lijekova i opreme potrebnih za terapiju oboljelih od COVID-19 zaraze poput lijekova za opuštanje mišića, lijekova protiv bolova ili hydroxychloroquina koji uz summamed ima potencijal ubiti coronaviruse, a inzulini sasvim sigurno ne spadaju u tu kategoriju.
Ostaje otvoreno pitanje hoće li nesmotrena odluka pojedinih vlada ugroziti opskrbu 60 milijuna ljudi potrebnim inzulinom. „Vidimo da su na listi zabrana proizvodi koji nemaju veze s COVID-19. Ne bi u zabranu trebali uključivati proizvode kao što je inzulin. To je neprihvatljivo i može uzrokovati nestašice“, izjavio je za Reuters Martin Fitzgerald, zamjenik direktora Europske zdravstvene asocijacije za distribuciju.
Za zabranom izvoza inzulina posegnulo je desetak zemalja. Među njima su Francuska, Britanija i Portugal. Na to su se odlučile Poljska i Češka zbog straha da će im inzulina nedostajati za nacionalne potrebe. Iz Francuske medicinske agencije ANSM poručuju kako su se na zabranu odlučili prvenstveno kako bi spriječili distributere da profitiraju izvozeći inzulin po višim cijenama. Isto govore iz britanskog Ministarstva zdravstva. Inače, osobe s dijabetesom posebno zabrinjava rast cijena inzulina u Sjedinjenim državama, te se treba nadati da to nema veze s aktualnim europskim problemom zabrane izvoza.
Trenutačno u većini europskih zemalja 65 posto potreba inzulina osiguravaju distributeri koji rade s ljekarnama. Bolnice se pretežito opskrbljuju direktno od proizvođača.
Predstojnik Sveučilišne klinike Vuk Vrhovac, Dario Rahelić tvrdi kako ne vjeruje da će doći do nestašice inzulina. – Postoji problem s zemljama poput Poljske koje imaju vlastiti proizvodnju inzulina te koje strahuju da bi u slučaju izvoza moglo uzmanjkati za domaće potrebe – rekao je Rahelić te pojasnio kako bi se inzuline koji se proizvode u Poljskoj trebalo relativno lako nadomjestiti drugim vrstama inzulina. Nitko, međutim, ne može znati kako može završiti akcija političara koji sada postavljaju blokade i za ono što treba i ono što ne treba u borbi protiv COVID-19.
„Bitno je shvatiti kako funkcionira opskrba inzulina u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama: Proizvođači inzulina prodaju inzulin distributerima u Hrvatskoj, a oni ih distribuiraju po ljekarnama. Prema svim dostupnim informacijama – zabrane koje su uvele neke zemlje na izvoz inzulina – se ne odnose na proizvođače. Konkretno, u nekim zemljama je nastupila zabrana za lokalne distributere da izvoze inzulin u druge zemlje. Iza toga stoji namjera sprečavanja eventualnih lokalnih nestašica, ali i eventualan neopravdan rast cijena u drugim zemljama“, pojasnio je Davor Skeledžija, vodeći dijabetički aktivist u Hrvatskoj i urednik portala nainzulinu.com.
Kasper Ernest iz udruge Dostupni lijekovi za Europu, tijela predstavlja farmaceute-trgovce, poručuje kako je „zabrana izvoza inzulina nelogična, nema nikakvog smisla“.
Ukratko, u Europi nema nestašice inzulina, ali nije isključeno da će je stvoriti političari koji kao da su hormon koji je potreban dijabetičarima (inzulin) zamijenili za lijek za COVID-19.